Izbornica 48. annale bila je Leonida Kovač koja
je osmislila temu pod nazivom "Povratak ambasadora", inspirirana
istoimenom slikom Vittore Carpaccia. Cijela izložba posvećena je
umjetničkim djelima koje prikazuju životinje.
Leonida Kovač u predgovoru kataloga piše:
"...Svjesna heteroklitičnosti radova desetero umjetnika i
umjetnica pokazanih ovom izložbom i potpune besmislenosti
hipotetičnog pokušaja da se diskurzivno proizvede neki njihov locus
communis, kao referentno, ne mjesto, nego prostor, izabirem
Carpacciovu sliku Povratak ambasadora upravo zbog njezine
heterotopičnosti. Ta se heterotopičnost manifestira na svim
razinama: od kompozicijske do ikonografske, te nadalje do razine
koju bih ovdje, aludirajući na pripovijesti o Carpacciu koje do nas
donose različiti povijesni izvori, nazvala metajezičkom. Sam
Povratak ambasadora jest fragment - treća u nizu od devet slika
velikog formata koje čine čuveni ciklus poznat pod nazivom Legenda
o Sv. Ursuli, naslikanu hagiografiju britanske mučenice, koju od
Carpaccia krajem petnaestog stoljeća za venecijansku Scuola di
Sant' Orsola, naručuje istoimena bratovština. Izvori kažu da
Carpaccio nije bio u mogućnosti pojedine hagiografske trenutke
slikati kronološkim slijedom. Ta činjenica, nedvojbeno komplicira
naratologiju, odnosno prostorno - vremensko - prizornu relaciju
kako u reprezentacijskom postupku, tako i u recepcijskom tijeku.
Međutim, ono u čemu doista prepoznajem eksces na razini renesansnom
stilu svojstvenih pravila, eksces koji bih odčitala u smislu
foucaultovskog miniranja jezika, dokidanja općih imenica, i
doslovce, razvezivanja mitova - u ovom slučaju mitske pripovijesti
o putovanju svetice i jedanaest tisuća djevica iz njezine pratnje u
susret mučeničkoj smrti, jest prisutnost jednog, takozvanog
sporednog motiva u slici kojom je reprezentiran povratak ambasadora
na engleski dvor. Naime, u donjem desnom kutu platna, na srednjoj
stepenici naslikanog stubišta otvorenog paviljona, sjedi majmun
odjeven u raskošnu plemićku, možda čak i duždevsku odjeću. Pred
njim je ptica, nalik ženki fazana ili pauna. Prikaz ovih dviju
egzotičnih životinja, evidentno prostorno izdvojenih iz
ikonografske, odnosno kompozicijske cjeline prizora koji se odvija
na nekoj imaginarnoj zemljopisnoj točki svjetlom nalik Veneciji,
životinja među kojima postoji uzajamni odnos, bilo bi moguće
tumačiti sociokulturnim kontekstom tada zacijelo najbogatijeg grada
na svijetu, grada u kojemu Carpaccio po narudžbi slika sliku.
Međutim, više od pitanja kada su i zašto egzotične životinje stigle
u Europu i čemu su služile, zanima me konkretni prikaz ovih dviju u
kontekstu renesansnom slikarstvu imanentnog pojma perspektive. Ovaj
majmun i ova ptica, nalazeći se u međuplanu, paradoksalno, prvog i
prednjeg plana, miniraju značenje perspektive, značenje koje se
očituje u uspostavi koherencije slike: slike u smislu reprodukcije
stvarnog svijeta. Svojim položajem majmun i ptica
deteritorijaliziraju prostor slike, a time rastaču i koherenciju
narativne strukture, izmještajući točku iščezavanja s vrha
imaginarne, polegnute piramide, iz geometrijskog središta slike u
prostor pri rubu, na granicu koja područje stvarnog (ne)dijeli od
područja imaginarnog. Međutim, da li je moguće misliti imaginarno?
Kad točka iščezavanja više nije ni mjesto, ni optička iluzija. Što
je onda? I je li to to što nas, Foucaultovim riječima, u ogoljeloj
nemogućnost da to mislimo suočava s granicama naše
misli?..."
Na ovogodišnjem annalu izlagalo je deset priznatih i
nagrađivanih autora: Lovro Artuković, Simon Bogojević -
Narath, Boris Bućan, Dorothy Cross, Karmen Frankl, Željko Kipke,
Katarzyna Kozyra, Marija Ujević - Galetović, Daphne Wright i Gorki
Žuvela.
Izložba je za posjetitelje bila otvorena od 7. 8. - 19. 9.
2008.