Izbornica 48. annale bila je Leonida Kovač koja je osmislila temu pod nazivom "Povratak ambasadora", inspirirana istoimenom slikom Vittore Carpaccia. Cijela izložba posvećena je umjetničkim djelima koje prikazuju životinje.
Leonida Kovač u predgovoru kataloga piše:
"...Svjesna heteroklitičnosti radova desetero umjetnika i umjetnica pokazanih ovom izložbom i potpune besmislenosti hipotetičnog pokušaja da se diskurzivno proizvede neki njihov locus communis, kao referentno, ne mjesto, nego prostor, izabirem Carpacciovu sliku Povratak ambasadora upravo zbog njezine heterotopičnosti. Ta se heterotopičnost manifestira na svim razinama: od kompozicijske do ikonografske, te nadalje do razine koju bih ovdje, aludirajući na pripovijesti o Carpacciu koje do nas donose različiti povijesni izvori, nazvala metajezičkom. Sam Povratak ambasadora jest fragment - treća u nizu od devet slika velikog formata koje čine čuveni ciklus poznat pod nazivom Legenda o Sv. Ursuli, naslikanu hagiografiju britanske mučenice, koju od Carpaccia krajem petnaestog stoljeća za venecijansku Scuola di Sant' Orsola, naručuje istoimena bratovština. Izvori kažu da Carpaccio nije bio u mogućnosti pojedine hagiografske trenutke slikati kronološkim slijedom. Ta činjenica, nedvojbeno komplicira naratologiju, odnosno prostorno - vremensko - prizornu relaciju kako u reprezentacijskom postupku, tako i u recepcijskom tijeku. Međutim, ono u čemu doista prepoznajem eksces na razini renesansnom stilu svojstvenih pravila, eksces koji bih odčitala u smislu foucaultovskog miniranja jezika, dokidanja općih imenica, i doslovce, razvezivanja mitova - u ovom slučaju mitske pripovijesti o putovanju svetice i jedanaest tisuća djevica iz njezine pratnje u susret mučeničkoj smrti, jest prisutnost jednog, takozvanog sporednog motiva u slici kojom je reprezentiran povratak ambasadora na engleski dvor. Naime, u donjem desnom kutu platna, na srednjoj stepenici naslikanog stubišta otvorenog paviljona, sjedi majmun odjeven u raskošnu plemićku, možda čak i duždevsku odjeću. Pred njim je ptica, nalik ženki fazana ili pauna. Prikaz ovih dviju egzotičnih životinja, evidentno prostorno izdvojenih iz ikonografske, odnosno kompozicijske cjeline prizora koji se odvija na nekoj imaginarnoj zemljopisnoj točki svjetlom nalik Veneciji, životinja među kojima postoji uzajamni odnos, bilo bi moguće tumačiti sociokulturnim kontekstom tada zacijelo najbogatijeg grada na svijetu, grada u kojemu Carpaccio po narudžbi slika sliku. Međutim, više od pitanja kada su i zašto egzotične životinje stigle u Europu i čemu su služile, zanima me konkretni prikaz ovih dviju u kontekstu renesansnom slikarstvu imanentnog pojma perspektive. Ovaj majmun i ova ptica, nalazeći se u međuplanu, paradoksalno, prvog i prednjeg plana, miniraju značenje perspektive, značenje koje se očituje u uspostavi koherencije slike: slike u smislu reprodukcije stvarnog svijeta. Svojim položajem majmun i ptica deteritorijaliziraju prostor slike, a time rastaču i koherenciju narativne strukture, izmještajući točku iščezavanja s vrha imaginarne, polegnute piramide, iz geometrijskog središta slike u prostor pri rubu, na granicu koja područje stvarnog (ne)dijeli od područja imaginarnog. Međutim, da li je moguće misliti imaginarno? Kad točka iščezavanja više nije ni mjesto, ni optička iluzija. Što je onda? I je li to to što nas, Foucaultovim riječima, u ogoljeloj nemogućnost da to mislimo suočava s granicama naše misli?..."Na ovogodišnjem annalu izlagalo je deset priznatih i nagrađivanih autora: Lovro Artuković, Simon Bogojević - Narath, Boris Bućan, Dorothy Cross, Karmen Frankl, Željko Kipke, Katarzyna Kozyra, Marija Ujević - Galetović, Daphne Wright i Gorki Žuvela.
Izložba je za posjetitelje bila otvorena od 7. 8. - 19. 9. 2008.