Robert Pauletta: I GIARDINI DI MARZO

• Aktualnosti i događanja

samostalna  izložba

otvorenje u četvrtak, 9. 12. 2021. u 19 sati
galerija Zuccato, Decumanus 34

trajanje izložbe: 9. 12. 2021. – 5. 1. 2022.
radno vrijeme galerije: svakim danom 10 – 12 i 16 - 19 sati
nedjeljom i blagdanima zatvoreno

„Zatvoren u svom tajnom laboratoriju nekadašnji revolucionar, Aureliano Buendija, izrađuje zlatne ribice koje mijenja za zlatnike koje zatim tali da bi od njih nanovo oblikovao ribice. I što je više zlatnih ribica prodao, to je bio dužan više raditi. U lucidnoj ludosti ovog bivšeg pukovnika i prevratnika dva mi se pojma čine ključnim; manirizam (ponavljanje) i činjenje lišeno smisla, barem onog izvanjskog, vidljivog. Ne bez razloga ove su se kategorije visoko pozicionirale na pijedestalu moje plodne i beskorisne umjetnosti.

I giardini di marzo  jedna mi je od najdražih pjesama zlatnog perioda talijanske canzone ili musice legere  kako ju je sam autor - Lucio Battisti, pomalo autodefanzivno znao zvati. Pjesma je objavljena 24.4.1972. godine u formi singlice i postigla je nezamislivo vrtoglavi uspjeh.

Imao sam 11 godina tada i tog sam ljeta boravio u Trstu provodeći  ležerne i bezbrižne dane kod moje none Anne. Nona je stanovala na San Giovanniju, iznad raskošne Via Giulie, u maloj cvjetnoj  ulici nazvanoj - Beato Angelico, po renesansnom slikaru koji se navodno prosvijetlio.

U to je vrijeme dopoguerra upravo postala prošlost, a Italija se, nabildana američkom pomoći, otvarala novim horizontima. Doprinos medija, popularne kulture i dakako canzone, tom velikom nacionalnom povratku ponosa (a možda tek bijegu od krivnje) enorman je. Od domaćica i tifosa, do tinejdžera i signorije, Italija je pjevala i ta me je zagrijana opće-društvena mobilnost dojmila.

Rastuća politička prava žena i pravo na abortus, sekularnost, humanističke društvene težnje uz ojačanu ulogu sindikata i sveučilišta, išlo je ruku pod ruku s uzletom talijanske industrije: od Fiata i Barille, preko mode, filma i televizijskih festivala, pa sve do Ferrarija.

Vidio sam i svoje mlade cije kako sudjeluju u toj priči; po njih su za subotnje izlaske, u novim automobilima, okićeni sunčanim naočalama i ispeglanim košuljama dolazili njihovi mladi zaručnici, a one bi mi uvijek nasmijane, elegantne u bijelim, crvenim ili žutim haljinama, saveznički namigivale i veselo nestajale. Odlazili su tako na svaku utakmicu, koncert ili predstavu.

Ponekad bi me poveli pogledati kakav film al cinama aperto, a kada bi se u kasnu večer preko brda vraćali, iz našeg bi se milletre, zagledali u plamteća svjetla Trsta koja kao da su izranjala iz mora. Imao sam dojam da se radi o preslici noćnog svoda punog bombona.

Tek sam još jednom, desetljeće i pol kasnije, doživio takovu društvenu poletnost, i tada se pjevalo i tada se plesalo, no zemlja u kojoj sam živio nije se propinjala, već propadala.

One last call for the Devil, one for Christ.

Jednoga sam sparnoga popodneva listajući nonine magazine naišao na tekst pjesme. Napisao ga je tadašnji Luciov bliski suradnik i tekstopisac umjetničkog imena Mogol. Bilo je tu puno novih meni nepoznatih riječi pa sam često propitivao nonu.

Inovativna glazbena struktura, ritam preliven morima harmonije, umreženi aranžmani i nadasve, la divina interpretazione di Lucio, odaju atmosferu oslobađajuće energije; kao jutro u ožujku kada spora zima susretne mladenačko proljeće.

Lucio pjeva o siromaštvu i sramu, o neuvjetovanoj ljubavi i moralnoj inhibiciji, o svježini i nadi. Od samog naslova pa nadalje ništa u tekstu nije eksplicitno; hermetičan i kontradiktoran, on sljubljen s glazbom čini da ono neizrečeno i prešućeno postane opće i podrazumijevajuće.

No ipak puni smisao tog teksta izmiče, izmicao mi je jučer i izmiče mi i danas,  baš poput zlata koje nelicencirano talim.

Želio sam svoje radove, tako daleke od vječnosti, svakodnevne i potrošne, već reciklirane ili jednokratne, no nipošto frivolne, udaljiti od bilo kakve moguće interpretacije; kada bih u tomu uspio, bio bi to dostojan hommage mojoj divnoj talijanskoj obitelji.“

Robert Pauletta 4.4.2021.

Robert Pauletta pulski je slikar rođen 2. veljače 1961. Završio je srednju umjetničku školu pod voditeljstvom Ivana Obrovca u Puli. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine u klasi prof. Ferdinanda Kulmera. Od 1983. do 1985. surađuje u atelijeru Ede Murtića. Jedan je od osnivača HDLU-a Pule, kasnije HDLU-a Istre. Od 1991.do 2003. radi kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli; jedan je od osnivača te škole. 2003. godine, u studenom, osniva se MMC LUKA gdje kao voditelj priređuje niz kulturnih zbivanja. 2007. u izdanju HDLU-a Istre izlazi monografija o umjetnikovom radu. 2009. postaje član HZSU–a. i posvećuje se isključivi profesionalnom umjetničkom radu. 2013. osniva Umjetničku organizaciju Robot te u Puli s kolegama Bojanom Šumonjom i Teom Bičić pokreće rad galerije POOLA. Sudjelovao je na mnogobrojnim skupnim izložbama i bijenalima. Samostalno je izlagao 100-tinjak puta u glasovitim galerijama i muzejima Hrvatske i inozemstva.