DEA CURIĆ: KUPAČICA
Dea Curić
Kupačica
Tomo moj najdraži,
“Skočim po cigare, tu me čekaj.”
To su posljednje riječi koje si mi rekao onog ljeta, koje mi odzvanjaju već godinama u glavi.
Čekala sam te i čekala taj dan, na vrelom suncu, sva sreća pa sam si bila šeširić ponijela s plaže. A tebe nigdje. Nisam se htjela maknuti s mjesta da me slučajno ne nađeš kad se vratiš. Iako mi se jako jeo sladoled zbog kojeg sam i napustila bućkanje u moru i otpratila te do grada.
Rekao si da te čekam tu, i ja te tu čekam već 44 godine.
Pala je noć, pa opet svanulo, a od tebe ni traga. Bila sam shrvana, znaš? Isplakala sam sve suze koje sam imala, toliko da se oko mene stvorio mali bazenčić. Suze su se drugi dan osušile na suncu, ishlapile, kao i ti.
Čekala sam te budno danima dok nisam iscrpljena zaspala, sklupčana, i probudila se drugo jutro, ukipljena. Dobro si pročitao, pretvorila sam se u skulpturu, Tomo moj, skulpturu od čiste bronce!
Za sve si ti kriv, Tomo moj.
Od nemoći i tuge zaspala sam u vječni san u bronci okovan. Oko mene se događao život, galebovi su slijetali na moju glavu, izmijenilo se bezbroj vrućih ljeta i vlažnih zima, no ja sam sve prespavala.
Ali nećeš vjerovati što se onda dogodilo!
To ti je bilo prije nekih 17 godina, ekipica lokalnih vandala probudila me usred noći i krenula me cipelariti i kotrljati nizbrdo prema moru. Aj, Tomo moj, jako sam se bila prepala! Ali nisam se dala, znaš ti mene žilavu! Hrvala sam se dugo s njima, no bilo ih je previše i ipak su me uspjeli baciti u more. Mislila sam da je to moj kraj, bila sam preteška da se sama iskobeljam van (ne smij se, dobro znam da sam bila „teška“ i prije, ali bila sam i mekana, i ti si to jako volio…). I kad sam već bila izgubila svaku nadu, gradonačelnik se ipak pobrinuo da me izvuče iz mora i sredi, prije 8 godina vratili su me na isto mjesto!
Ajme, kako sam bila sretna što sam “živa”!
Kratko je trajalo veselje, jer me odmah nakon ulovila panika na pomisao da možda, u tih dugih devet godina dok su me popravljali, možda si se ti bio vratio po mene?
Bilo je stvarno strašno, zbog te pomisli nisam mogla više spavati. Nisam se mogla pomaknuti ni govoriti i osjećala sam se usamljeno.
Sve dok jednog dana nije jedna stara gospođa s punim cekerom špeže, jedva ga je nosila, sjela na klupicu pored mene i počela mi pričati, iz čistog mira. Pogledala sam okolo, nije bilo nikoga, samo ona i ja. I tako ti je ona meni pričala o svojoj susjedi koja joj skrivećki trga cvijeće. Ja sam ti tu priču sad jako skratila, jer je trajala satima. Uživala sam, bilo je lijepo što mi se netko nakon dugo vremena obratio.
Zahvaljujući njoj počela sam po prvi put primjećivati stvari oko sebe.
Ptice koje pjevaju na drveću, djecu kako se igraju na trgu i vrište, tinejdžere koji se nespretno ljube… Aha, da, baš sam jučer vidjela psa kako juri za vlastitim repom u krug punih sat vremena! Urnebesno! Bila bih se glasno nasmijala da mogu.
Tako da je sad ipak malo bolje, iako je i dalje teško ne moći se više smijati, govoriti, pomaknuti… Mislim, danima se želim počešati po leđima i ne mogu. Tomo moj, to je pravo mučenje!
A tebe u svemu tome još nema nigdje. Pa gdje si ti to otišao po cigarete? Vidiš da sam imala pravo kad sam ti zvockala da prestaneš s tom lošom navikom.
Pitam se što ti se dogodilo i misliš li ikada na mene. Kako je moglo naše prvo ljetovanje u idiličnom Poreču završiti tako krivo. A toliko smo se radovali moru i suncu, i ribi! Sjećaš se onih finih orada što smo pojeli večer prije? Štedjeli smo cijelu godinu da se izguštamo!
Ja i dalje vjerujem da ćeš se ti jednog dana vratiti. U međuvremenu, ja ću biti ovdje, čekati te.
Ali znaš, Tomo moj, neću više biti tužna, zamišljena, uplakana, usamljena, a ni uspavana. Dosta je bilo. Uživat ću u ljepoti svijeta oko sebe i maksimalno iskoristiti neobičan novi život koji mi je dan, sunčati se na ovom predivnom trgu i promatrati živote.
Čuvaj se, Tomo moj.
Nadam se da si dobro.
Zauvijek tvoja
Kupačica
P. S. Molim te, ako ikad svratiš, počeškaj mi leđa.
