Katja Popić: Nađemo se kod Dunje (XVII)
Katja Popić
Nađemo se kod Dunje (XVII)
Prošetala sam danas gradom. Učinilo mi se kao da si tu, stvarno. Da sjediš u čučnju, naslonjen na Dunju, i čekaš me.
Kao da opet imamo 16 godina, ljeto je i sve miriše na kreme za sunčanje. Nonići na klupi igraju briškulu, njih dvojica, dok još četvorica prekriženih ruku na leđima gledaju svaki sa svoje strane. „Šije, šete, mora!“ viču s druge klupe dok su ruke u zraku i broje se prsti.
Sa štandova sjaje suveniri, ogrlice, posvuda vise luftmadraci, ne plastični, nego oni krpeni za koje treba dobrih pola sata da ih napušeš, a onom „nagaznom“ crvenom pumpom možda skratiš na 20 minuta, ali riskiraš uganuće gležnja. Turisti u šlapama nabadaju po asfaltu, ližu sladoled koji im curi niz ruku i glasno se smiju na svim jezicima. Jer ne smiju se svi isto.
Iz kafića se čuje guranje kašeta, udaranje čaša o šank od inoksa, otvaranje boca i bacanje čepova na kup. Jedan gost vuče dodatnu stolicu kako bi na nju dignuo noge, da malo odmori, nije lako doći pješke skroz iz Špadića do tu.
Toplo je, čak i prevruće, tako da konobari imaju ocrtane kolutove znoja ispod pazuha na svojim košuljama. Trče između stolova dok im pepeljare kližu u tacnama. Tri sredovječna gospodina sviraju na terasi hotela, dva gitaru, jedan sintesajzer. Veselo je, ima nekoliko plesača natapiranih kosa i preuskih hlača. Nakon ove pjesme odsvirat će sentiš, možda neku talijansku kanconu.
Nasmijana djeca sjede uz cestu u kanotjerama, na štandu od kartona prodaju školjke koje su taj dan izronili. Kad skupe dovoljno novca, potrošit će ga kod tete Marije u butigi, na žvakaće, one kuglice u raznim bojama, koje nakon točno tri minute izgube okus. Barke nepomično plutaju, jer nema ni daška vjetra, a ribari sjede i krpaju mreže. Ispred koča simpatične tete s prevelikim trajnama peku srdele na gradelama i polijevaju ih bijelim vinom. „Prego! Bitte Schön! Izvolite!“ Para se vije visoko gore u nebo gdje galebovi kruže praveći pravilne krugove dok se sunce polako spušta i farba cijeli grad u zlatno.
Lokalni dečki u cvjetnim košuljama, onako, vrlo važno, stoje uza zid, puše cigarete i pozdravljaju cure šaljući im leteće poljupce. „Bella! Ej! Lepojka!“ Znojan im se brk smije.
Meni su noge izbodene od komaraca, kosa miriše na sol, a mali prst me žulja u novim sandalama, špagericama iz Trsta, koje sam morala švercati preko granice. Stare sam tenisice skinula tamo u dućanu i bacila u smeće. Tko zna je li ih ipak netko uzeo i sad u njima hoda po, recimo, Ponte Rossu.
Srce mi jako lupa. Svakim korakom sve jače, što se više približavam rivi, jer znam da si ti sigurno već tamo. U trapericama izderanim do koljena, starkama od tate, majici na pruge i mirišeš na gel za kosu. Sjediš u čučnju, naslonjen na Dunju, i čekaš me.
Nikada nisam nikoga poslije tebe vidjela da se iza nje skriva. Imam tu misao da je samo Dunja svjedočila našim sastancima. I rastancima. I da čuva sve što smo si ikada rekli. I ono što smo htjeli, a nismo stigli.
Prošetala sam danas gradom. Učinilo mi se kao da si tu, stvarno. Da sjediš u čučnju, naslonjen na Dunju, dižeš glavu i razvlačiš osmijeh, a ja ti dolazim trkom i grlim te.
